Manastir Savina – pravoslavna duša Boke Kotorske

Manastir je u svojoj viševjekovnoj istoriji nekoliko puta ostajao pust i bivao obnavljan. Najznačajnija obnova dogodila se krajem XVII vijeka kada se u Savini nastanjuju monasi iz porušenog hercegovačkog manastira Tvrdoš na čelu sa episkopom Savatijem Ljubibratićem. Ovom velikom obnovom otpočinje novi manastirski život koji će svoj vrhunac dostići u drugoj polovini XVIII vijeka.

„Sva je Boka lepa, svaki je kutić njen za divljenje, ali jedno je mesto najlepše, jedno je utočište najsvetije, na jednome negolemom prostoru usredsredio je Tvorac Sveta sve lepote prirodne. To mesto, taj mali Edem, jeste manastir Savina.“
Vladika Nikolaj Velimirović – Moje Uspomene iz Boke

Manastir Savina se sastoji od tri crkve: Mali hram Uspenija Presvete Bogorodice, Veliki hram Uspenija Presvete Bogorodice i Hram Svetog Save po kome je i manastir dobio ime.

Mali hram Uspenija Presvete Bogorodice je veoma mali, samo deset metara dugačak i šest metara širok. Najverovatnije potiče iz 1030. godine, mada je najstariji zapis u kome se manastir spominje i iz 1648. godine. Njegova obnova započeta je krajem 17. v, dolaskom izbijeglih monaha iz manastira Tvrdoš (Hercegovina), a završena je 1831. godine.

U manastiru se nalazi veliki broj relikvija koje potiču iz doba Nemanjića (mošti carice Jelene, krst Svetog Save), uključujući i one prenijete iz manastira Tvrdoš.

Hram Svetog Save, koji je Sveti Sava i sagradio se nalazi van manastirskog kompleksa. Veliki hram Uspenija Presvete Bogorodice je sagrađen između 1777. i 1799. godine, a gradio ga je majstor Nikola Foretić sa ostrva Korčule

Crkve, mala i velika, posvećene Uspenju Bogorodice, zajedno sa konakom čine jednu cjelinu, dok se treća, parohijalna crkva, nalazi na brežuljku iznad konaka a posvećena je sv. Savi Srpskom.

Mala Crkva

Ko je podigao i ukrasio malu crkvu Uspenja Bogorodice u Savini u XV vijeku, dugo se nagađalo. Mnoge činjenice ukazivale su na bosansku vlastelinsku porodicu Kosača.
Defter Sandžaka Hercegovine – iz 1858. godine, turski izvor, dokazao je da je crkvu izgradio herceg-Stjepan.

U crkvi su otkrivene freske koje su se nalazile pod mlađim slojevima slikarstva. Njihov autor je kotorski slikar Lovro Marinov Dobričević, jedan od najistaknutijih majstora Primorja sredinom XV vijeka. Freske su nastale oko 1455. godine. Gotičkog su stila sa slovenskom crtom, naročito istaknuta u natpisima iznad kompozicija i oko glava svetitelja.

Nad ulazom, s unutrašnje strane nalazi se natpis koji ukratko govori o ponovnom živopisanju crkve 1565. godine. Do svoje opravke te godine, crkva je bila bez fresaka u zapadnom i istočnom traveju, jer je tu prekinut živopis zbog najezde Turaka, koji su 1482. godine osvojili Herceg-Novi.

Velika Crkva

Mletački dužd Alvizo Moćenigo je 25. jula 1776. dao dozvolu za gradnju, koja se danas čuva u riznici manastira.
Iste godine dozvolu za gradnju dao je i mitropolit crnogorski Sava Petrović-Njegoš.

O tome kada je započeta izgradnja crkve sačuvane su ploče sa natpisima iz 1777. god. Ploče se nalaze ispod rozete zvonika, na njegovom prvom spratu, na sjevernoj i južnoj strani. Posebno je interesantan natpis na južnoj strani u kojem piše da je arhimandrit savinski Danilo Joanorajović s manastirskom bratijom, jeromonasima Isaijom, Visarionom, Inokentijem, Dionisijem, Nikanorom, Gerasimom, Simeonom i đakonom Stefanom pristupio god. 1777. mjeseca januara, gradnji ovog hrama.

Crkva je djelo dalmatinskog neimara i najljepši je objekat ove škole iz doba dalmatinskog baroka. Poznata korčulanska porodica Foretić, čiji su predstavnici ostavili za sobom zdanja po čitavoj Dalmaciji, doživjela je vrhunac graditeljske jednostavnosti i vještine gradnjom crkve u Savini. Neimari su bili Nikola Foretić sa svojim protomajstorom – Đurom, koje su arhimandrit Joanorajović i jeromonah Bogetić doveli sa sobom iz Venecije.

Sa povremenim prekidima gradnje, zbog nedostatka novca, crkva je bila dovršena 1799.

Velika crkva manastira Savine, po svom volumenu i proporcijama, impozantna je građevina.

Unutrašnjost nije oslikana.

Ikonostas velike crkve manastira Savine iz druge polovine XVIII vijeka je u baroknom stilu. Predstavlja monumentalno djelo, nastalo po obrascima koji su u to vrijeme, kada je u pitanju veličina ikonostasa, isti za sva područja «istočno pravoslavnog umjetničkog kruga».

Velikih je dimenzija: širok 7,20, visok 10,50. Sastoji se iz šest zona. Djeluje kao čvrsta konstruktivna cjelina. Veoma dobro je očuvan, solidno, čvrsto i vješto urađen.

Mada ima izgled raskošnog ikonostasa sa obiljem zlatnih i bojenih elemenata urađen je sa osjećanjem za mjeru, tako da ne djeluje napadno. Ikone su ostale glavni sadržaj djela.

Prema usmenom predanju pretpostavlja se da je majstor duboreza bio Paulo Paskvali iz Dubrovnika, ali taj podatak zbog nedostatka pismenih dokumenata ne može se za sada uzeti ozbiljno.

Konak

Manastirski konak je prvobitno bio zidan poput pravog ugla. Sastojao se od sjevernog i zapadnog krila. Sjeverno krilo je imalo četiri ćelije, a zapadno, kome je pročelje kao i sjevernom na jedan sprat, imalo je doksat (pergolu). Tu se nalazila episkopska dvorana i biblioteka. Ova zgrada je zbog trošnosti razrušena 1937. godine. Sazidana je za episkopa Stefana Ljubibratića oko 1725. Kasnije su vršene prepravke, koje su se sastojale u otvaranju većih vrata i odgovarajućih prozora.

Temeljne popravke na sjevernom krilu izvršene su za igumana Joanikija Avramovića.

Dvorište u kojem se nalazi manastirski kompleks je opasano širokim i visokim zidovima. Stara drvena vrata na manastirskom ulazu zamijenjena su gvozdenim sa rešetkama 1877. godine.